Mali projekt s Ivanom i Tonijem

Ivana i Toni su za svoj “Dan DA”, odlučili da će napraviti odmak od uobičajene pozivnice za vjenčanje. Ono što je još zanimljivije je to da snimanje fotografija nisu prepustili profesionalcima, već su zamislili da ćemo mi to odraditi – ekipa s foto tečaja. Nažalost  odazvali smo se samo Mariči i ja.  Drugi su valjda mislili da će nas biti dosta pa i previše za jedan takav session ili im se nije dalo, jer je dogovoreno da se nađemo u nedjelju u rano popodne. To razumijem, jer sam kasnio skoro po ure.

Marica nije snimala,  bavila se svim drugim što je bilo potrebno da posao obavimo. Čini mi se da je trebala. Šteta. Mariči jesi li imala respekt prema mojim godinama ili mojoj profi opremi? Možda, ovo možda ono…!? No, to nije bitno.

Malo ću analizirati, rasčlaniti što je sve potrebno da se jedno ovakvo snimanje obavi. S čim nisam zadovoljan, što mi je od opreme nedostajalo i ostalo što sam opazio, a o čemu nisam vodio računa dok nisam počeo fotografirati.

• Lokacija

Mjesto za snimanje odabrale su Ivana i Marica. Kako je u pitanju bio ulični ili doslovno asfaltni session, jer su zamislile da fotografiram dok leže na cesti, tražile su i našle uličicu u kojoj nema prometa ili ga je uvijek beznačajno malo.

Cesta koja, doslovno vodi u more bila je dobar izbor. Amfibije to popodne nisu izranjale i asfalt je ostao suh, a na fotkama se vidi zašto je to važno.

Vidi se i kako su Marica i Ivana ko curice iz vrtića šarale po cesti.

• Svjetlo

Za snimanje su odabrale donji, osunčani dio ulice. Crtež je nacrtan na sredini ceste, na prostor između preticajnih linija. Tako da mi je sunce “tuklo” u aparat s gornje desne strane.

Već na prvom okidanju vidio sam da će to biti nezgodan položaj za slikanje i da će biti problema s očitanjem ekspozicije. Aparat je očitavao previše svjetla.

Pokušao sam to rješiti s bljeskalicom.

• Sjene

Kad su Ivana i Toni “legli i počeli pozirati” pojavili su se novi problemčić. Sjene.

Ivanino lice je bilo osvijetljeno, a Toni je od obrva do brade imao “tamnu masku”. Da smo imali doosvjetljivač vjerojatno bi to rješili, no mučile su nas i sjene koje su oblikovala njihova tijela.

Istina, sjene su davale fotografiji čudnu trodimenzionalnost, pa se čak čini da njih dvoje “lebde”, ali smo ipak odustali i sešn prebacili u potpunu sjenu, gdje ne dopire niti jedna zraka sunca.

Pokušali smo prije toga kombijem zakloniti poziciju, ali je i nakon toga bilo previše neravnomjernog svjetla za pristojan snimak.

U sjenovitom zaklonu sve je bilo potpuno drugačije ili kako treba. Što je još važnije, nismo imali problema s Ivaninom suknjom, odnosno s vjetrom. Uz more ga je bilo taman toliko da je napuhivao i dizao suknjicu… i previše. Dosta je jedna scena ala Marilyn Monroe.

• Oprema

Ništa posebno, ipak je to trebalo biti amatersko okupljanje, zafrkancija i na kraju jedna fotka za pozivnicu. Dakle, slikao sam sa canonovim objektivom 24 – 105 mm f/4. Pokušao sam i par fotki s 50 mm primeom, ali mi je nedostajalo širine. Uglavnom sam bio na 24 mm , a zumom išao do 32mm. Fotografirao sam s blicem, čiju sam snagu smanjio na -2/3. Doosvjetljivač bi super došao u jednoj ovakvoj priči. Reflektori također, ali…

• Ostalo

Ako bilo tko misli nešto slično izvesti treba donijeti kredu u boji. Mariči  i Iva su odlično skužile da će trebati skale – ljestve . Minimum visine 2,5 m. Kad netko leži na asfaltu onda se može očekivati da će se šporkati. Leći na kredom iscrtani prah znači da treba i vode za brzinsko pranje. Svega. Od ruku, odjeće, opreme… Metlu nismo upotrebljavali, ali nije bez vraga bila tu.

Dobro je što nas je u poslu bilo najmanje dvoje. Marica je namještala modele, ispravljala glave, podešavala kosu, držala skale i još da je sve što smo radili dodatno dokumentirala bilo bi superiška.

 

 

 

 

 

• Rezultat +/-

Neprirodan položaj daje neprirodne slike. Mogu biti zanimljive, ali i očajne. Za snimiti ovakve fotografije čini mi se da bi najbolje bilo imati košaru s kranom ili neki foto kran. Tako možeš aparat i na stalak montirati. Fotografiranje s ljestava, kako se penješ te udaljava od modela i snimaš s visine iz kosa.  Lica su sve dalje, a lica su važna. Oči se iz te perspektive obično pretvaraju u crtice- samo se naziru, pogotovo ukoliko je pogled usmjeren van objektiva, a u kadru treba biti cijelo tijelo.

Ako je pogled usmjeren u objektiv time se naglašava podbradak. Podmetanje pod glavu jastuka ili nečeg sličnog čini se prirodnije od podizanja glave. Pa i na to treba misliti.

Međutim ukoliko se na fotografijama vidi radost, veselje, zaljubljenost… pričam ti priču…

Hvala, Ivani i Toniju i naravno Marici što sam sudjelovao u pokušaju da se njihova ideja ostvari.