Što fotografija gubi nakon dizanja na web?
Zapravo ništa! Ono što oduševljava otisnuto na papiru ili na nekom drugom materijalu, ili projicirano na projekcijskom ekranu, oduševit će i na webu. Dobra fotka je dobra uvijek.
Međutim, problem je u tome što na tuđim fotografijama gledam samo fotografiju, ono što uistinu jest. Na mojima proučavam tehničke detalje, tražim što je moglo bolje pri kadriranju, postavkama, pa potom u postprodukciji. Vjerojatno je to zato što znam tijek cijelog procesa, od početka do objave.
- U tehničkom smislu, najviše me smeta što fotografije nakon objave na webu gube oštrinu. To me svaki puta najviše iznervira.
Čini mi se da me faza da mi fotografije ponajprije moraju biti oštre, nikad neće proći. Kad biram koje ću obrađivati, svaku bez tog obilježja odbacujem. Istina je da se vraćam onima koje imaju “ono nešto”, a neoštre su. Međutim rijetko ih objavljujem.
- Svojim fotografijama oštrinu dodajem u raw-u, a nakon toga i jpeg-u. Primjetio sam da zbog se tog mog pretjerivanja zna izgubiti “ugođaj”, ali oština mi je još uvijek najvažniji preduvjet prije objave.
Uočio sam da fotografije gube oštrinu kad ih se sa originalnih dimenzija smanjuje za objavu na web-u, pa ih tako smanjene još jednom oštrim da bi mi bile po guštu.
- Međutim ipak ima nekih fotografija na kojima moje uobičajeno “brušenje do besvijesti” izostaje. Na portretima! Pogotovo kad su u pitanju žene!
Tu bi oštrina trebala ići u minus, jednako kao i kontrast i sve ostalo što istiće detalje…
Međutim, unatoč mojem mudrijanju i dodavanju oštrine, nekako mi se čini da fotka na webu nije ista kao i ona koju gledam na svom monitoru.
