CIJELI SVIJET RADNO MJESTO
Olivera Antišina, tridesettrogodišnjeg Zadranina, od kad je završio zagrebački fakultet Elektrotehnike i računarstva posao je u proteklih skoro 8 godina vodio na mnoge strane svijeta. Kako kaže privremenu zagrebačku adresu, ali s trajanjem od pet godina, nedavno je promijenio te posljednje dvije i pol godine živi u Beču. Radi po cijelom svijetu. Život u austrijskoj prijestolnici za njega je bilo potpuno novo iskustvo i smatra ga prvim pravim preseljenjem, jer je u stranoj zemlji svoj život morao organizirati do najmanjih detalja.
“Nakon Zagreba, sad je Beč, ali uvijek se putuje po par mjeseci godišnje. No moje mjesto boravka je u Beču. Radio sam u Afirci, Aziji, Sjevernoj Americi, Europi. Od svih tih zemalja, a bio sam u Kini u više navrata, u SAD-u sam radio u državi Alabami, Tajvanu, Iranu, u Đibutiju i drugdje, nekako bi mi bilo drago kad bi jednog dana moje mjesto boravka bila Španjolska. Ne Madrid gdje sam radio, već Barcelona. Više mi odgovara taj mediteranski mentalitet. Madrid je mjesto gdje se uopće nisam osjećao strancem. Rekao bih da su tamo svi stranci jer je Madrid svjetska metropola. Meni je ipak bilo lakše jer govorim španjoski, a kako su Španjolci donekle antitalenti za jezike, pa čak i za engleski na kojem se odvija sva poslovna kominikacija, osjećao sam se kao doma.
Želja živjeti u Španjolskoj
Bila je jedna ponuda da radim u Španjolskoj, no prevagnuo je Beč jer sam znao ljude. S tim poslovnim partnerima sam dosta radio, znao sam posao, pa dakle i ono što me čeka u poslu i odlučio sam se za Austriju kao mjesto u kojem ću živjeti. Na kraju krajeva i Zadar mi nije daleko. Najveći nedostatak bilo je to što nisam govorio njemački, ali poslovnos sporazumijevanje je na engleskom tako da zbog toga nisam bio posebno zabrinut. Sad nakon 2,5 godine koliko učim njemački mogu reči da dosta toga razumijem i mogu se sporazumjevati, iako mi se i dalje čini da zvučim smiješno na tom jeziku.”
Organizacija života u Austriji
Kad se krenuo seliti u Austriju, tek onda sam počeo shvačati što to znači. U Zagrebu je bilo nešto, studij i nastavak života kao da se ništa nije promijenilo. Za Beč sam morao dobiti dozvolu boravka, dozvolu za rad, zdravstveno se osigurati, pronaći svog liječnika, stomatologa, sve ono što se u Hrvatskoj podrazumijeva, što kad ne znaš, rješavaš tako da nazoveš doma ili nekog rođaka, nekog poznatog… Ovako sam se našao pred nebrojenim životno administrativnim pitanjima koje treba posložiti. ”
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, kaže Oliver, život u stranoj zemlji je olakšan. Više formalno pravno nisam stranac, već živim u “svojoj zemlji” i uživam mnoga prava kao i Austrijanci. Kad još uđemo u “Schengen” onda ću do Zadra voziti “bez stajanja”
Prvi susret s Kinom obračun šakama taksista
Njegov posao inženjera, vezan je uz izgradnju i puštanje novih tvornica ili pogona u rad. Od zemalja u kojima je radio, u najviše je navrata bio u Kini. Susret s novom kulturom i običajima je uvijek zanimljiv, kaže, a bilo je i nevjerojatnih događaja.
“Kad sam prvi put išao u Kinu bio sam potpuno nespreman. Putovao sam s kolegom iz Češke koji je tamo već radio i nisam ni o čemu brinuo “jer on sve zna”. Prvi susret bio je šok zbog događaja koji se zbio. Iskrcali smo iz zrakoplova i tražili prijevoz. Prišao nam je čovjek tražeći da ga pratimo. No ono što je čudno nismo se mogli sporazumijevati, nije znao latinicu, samo kinesko pismo, ni broeve nije poznavao, ali je inzistirao da će naći prijavoz. Kad smo izašli iz aerodromske zgrade prišao je drugi taksist i tad je na naše iznenađenje počela prava pravcata tučnjava. Njih dvojica su se šaketali dok pred nama. Srećom našli smo prijevoz i pobjegli odatle. Inače Kinezi su srdačni, ja kao stranac nisam primjetio da žive pod represijom komunističkog režima. To je jedan od zemalja u kojoj sam se osjećao potpuno sigurno. Nikad mi nije palo napamet da bi me netko mogao oteti, ozlijediti ili bilo što slično, a poznati je da je Šangaj i grad s zamjetnom stopom kriminaliteta. No, meni se zemlja čini jako sigurnom za strance.
Radio sam inače, u gradu koji je za kineske pojmove selo, a veličine je 150 tisuća stanovnika. Smješten je na jugu pustinje Gobi, to je područje koje spada u središnji sjeverni dio Kine. Tu sam vidio što znači siromaštvo. Nama je nepojmljivo da se može preživljavati od “šake riže”, ali ljudi tako žive . S sdruge strane imate milijunske gradove, poput Šangaja, s najvišim zgradama na svijetu, koji je u svega 20 godina doživo nevjerojatne promjene. Gledao sam fotografije onoga što je bilo i vidio ono što je sada. Promjene su zaista nevjerojatne.
Iskustvo iz Irana: srdačni ljudi pod stegom režima
Oliver je radio također i u Sjedinjenim Američkim Državama, na Tajvanu, u Đibutiju, a jedno od onih ne baš ugodnih radnih pustolovina bilo mu je u Iranu, s tim da je bio iznenađen srdačnošću običnih ljudi, Iranaca koji su s njim radili.
“U Iranu sam se ta dva mjeseca osjećao kao u zatvoru. Živio sam u krugu tvornice. Sve je bilo unutar 300 metara. Spavaonice, menza, postrojenja u kojima smo radili. Vani smo mogli tek nakon brojnih pregovora i uvjeravanja. No ljudi su srdačni, žele da se upoznate s njihovim životom, običajima, pa su me tako prošvercali na jedno vjenčanje.
Moje iransko vjenčanje
“Naravno da nisam mogao dobiti dozvolu da izađem i budem na vjenčanju. Moji domaćini su riskirali da bi me izveli, mrali su lagati da vidim kako izgleda jedno iransko vjenčanje. Tu se vidi da je režim koji vlada represivan, da ljudi nisu slobodni. Oko tvornice su bili naoružani stražari, vjerujem da je to bilo zbog nas stranaca, da se slučajno ne zaputimo izvan tvorničkog kruga. Tko zna možba bi i pucali da smo se odlučili iskrasti.
U SAD-u ga je naravno oduševio New York i drugi veliki gradovi, a začudile su ga i dalje prisutne rasne razlike koje je doživio radeći u državi Alabami. Očekivao je također da će pristup poslu biti puno profesionalniji, a radilo se vrlo leženo.
[widgetkit id=1739]
Afričko siromaštvo
Nedavni posao bio mu je u Tajvanu, a uz neke od njegovih doživljaja iz Kine, SAD-a Irana iz Djiboutija mu je u sjećanju ostalo kako je gotovo cijela zemlja ostala bez struje, a samo zato jer odgovorni nisu smatrali da treba upozoriti korisnike da će na par sati radi radova morati biti isključeni generatori koji strujom napajaju četvrtinu zemlje.
” Tamo me zaprepastilo siromaštvo. Odjednom ti se dogodi da slike koje si vidio na televiziji pred tvojim očima postanu stvarnost. Da vidiš peteročlanu obitelj koja zajedno nema ni 50 kilograma. Vidio sam nevjerojatno siromašne ljude koji satima čekaju na humanitarnu pomoć, brašno, a potom te vreće natovare na sebe i krenu tko zna koliko kilometara do svojega sela. Zaista potresne slike.
“Vidio i ono što inače vidiš tek ako povremeno pogledaš neka upozorenja o zagađenju koja obično završe kao e-mail spam. Stabla bez iti jednog lista, na kojima vijore na stotine raznobojnih vrećica. Postoje cijeli drvoredi s vrećicam na granama. Tada vidiš i koliki mogu biti razmjeri zagađenja i kako se na najgori mogući način takvo što iskaže u siromašnim zemljama.
Može li se u takvom poslu, koji te odvodi na sve strane svijeta, planirati obiteljski život? Oliver, promatrajući svoje kolege shvaća koliko je to teško Većini njih ipak je karijera na prvom mjestu, ali misli da će uz karijeru kojoj je sada posvećen, kasnije imati vremena i za planiranje obitelji. Tridesettogodišnji Zadranin, Oliver Antišin koji živi u Beču, a radi po cijelom svijetu, jedan je od onih za koje bi u ovakvoj Hrvatskoj rekli da je uspio i da živi život koji prosječni Hrvat može samo sanjati.
Njega naša statistika bilježi kao jednog od mladih visokoobrazovanih ljudi koji su zbog nedostatka posla u Hrvatskoj, ili viših plaća, te boljih izgleda u karijeri odlučili živjeti i raditi izvan Hrvatske.