Kriza! Rujanska 24 dana bez fotografiranja

Dakle, skoro mjeseca dana nisam fotografirao. Teglio sam aparat cijelo vrijeme, ali ga nisam vadio iz torbe. Jednostavno zato jer nisam zadovoljan onim što radim posljednje vrijeme. Čini mi se da ništa ne mogu odraditi na tehnički pristojnom nivou.

Imam dojam da je sve što uradim slučano. Kao da više ne kontroliram situaciju. Umjesto da barem tehnički napredujem, fotografiranje mi se svodi na, “kako je ispalo?”. A obično “ispadne” ispod mog očekivanja. Ispod nivoa opreme, a da ne govorim koliko ispod onoga što sam sebi umislio.

Zadnji put kad sam  zapravo s uzbuđenjem snimao bilo je krajem kolovoza. Zbog tog nezadovoljstva “preskočio” sam sve natječaje na kojima je ekipa s kojom dijelim fotografiranje- “banda”-  s entuzijazmom sudjelovala.

Dobro, nisam slikao, ali sam dosta čitao. Barem nešto. Iako, imam iskustva iz glazbe i znam da je najvažnije što više prakticirati, a dobra oprema zna biti i te kako poticaj. Međutim istina je i to da je jedno vježbati sam, drugo svirati uz backing tracks s pc-a, a posebna priča raditi s ekipom, uvježbavati, a treća javno nastupati. Ima tu još toga, ali ne spada u ovu priču.

Možda mi oprema nadilazi sposobnosti, pa sam očekivao da će se sve samo od sebe odvijati, da ću rasti, a ne pasti :-)).

Zato sam se prisilio i ove godine odraditi barem jednu utakmicu Dogus košarkaškog turnira. Rezultat: nije dobro, nisam zadovoljan. Fotke su mi samo “ispale”. Čini mi se da je u onima prošlogodišnjima koje sam slikao lošijim aparatom, više strasti, života… Uz to, da su na višem tehničkom nivou.

Kriza.