Krkom preko Visovca do Roškog slapa

Dvoje odraslih i dvoje djece za đir brodom do Roškog kešnut će 410 kn. Voze brodari privatnici ili brod u vlasništvu Parka Krka. Privatnici izbjegavaju obitelji jer djeca plaćaju upola manje nego odrasli, a prema pravilima koje određuju u Parku, na brod smije samo 12 osoba. Dakle, plovite Krkom polupraznim brodicama. Ipak, tko zna kakav bi nered nastao da  je malim brodarima dano na volju da ukrcaju najmanje onoliko putnika za koliko su ti, uglavnom nekadašnji spasilački brodovi registrirani? I možda još ponekog i još ponekog, preko dozvoljenog broja putnika.

Ovako plovite luksuzno! Nas je četvero, tu su njemački i američki par, te troje francuskih državljana.

Brodice su registrirane u sisačkoj lučkoj upravi. Zbog poreza i manjih davanja.  Ni u ovoj prirodnoj idili ništa ne može proći bez “sukoba” privatnika i države. Strenđeri to ne kuže niti ih je briga. Nije briga ni nas domaće, ali moramo imati razumjevanja i saslušati…

Vožnja traje, brod mili… Ne može postići uobičajenu brzinu… Nešto je s gasom, kaže gazda koji je dio biznisa prepustio starijem sinu, a mlađeg uvodi u posao u ovom drugom brodu.

Brzina ovdje nije važna. Došli smo uživati. Uživamo! Promatramo obale. Krajolik. Divno je!

• VISOVAC

Visovac donosi uzbuđenje. Pred znatiželjicima je otok. Na njemu žive franjevci. To raspamećuje strance. Pozorno slušaju vodiča koji više stotina godina povijesnih previranja pretvara u 10-tak minuta uzbudljive daleke i nedavne povijesti i na kraju sadašnjosti.

Pušta nas da u pola sata obilaska njegovu priču povežemo s onim što vidimo u samostanskoj zbirci i više nego ugodnom okruženju otoka koji je prije više stoljeća bio kamena bezprizorna hrid koju su oplemenili “sveti ljudi” i doveli je u današnje stanje divljenja i hodočasništva.

• ROŠKI SLAP

Do Roškog slapa plovidba ide kroz usko ždrijelo predivno prijetećeg kanjona u kojem oživljavaju priče o turskim osvajanjima šibenskoga zaleđa koje smo čuli od stručnog vodiča na Visovcu. Divlja ljepota u potpunosti je u suprotnosti sa strahotama brojnih ratova koji su se vodili na ovom području.

Na Roškom slapu sam bio u kolovozu 1995. pod vojnom pratnjom u ozračju moguće vojne prijetnje od zaostalih očajnika ili mina. Uglavnom u trenutku tada najveće moguće nesigurnosti.

U divljini koja je nadišla očekivanja domaćih ljudi u vojnim odorama  nazirala se ljepota i ugođaj u koji je vladao prije rata ’91.

Sada mi sve to obnovljeno izgleda industrijski, već viđeno. Kamene kuće, škure, drvene nadstrešnice, pršut, sir vino. Dosadna dalmatinska klasika- koja pali. Treba to priznati.

Ali!!! Vino popijeno iz čaše nema isti okus kao isto to koje domaći ljudi nakon što prezalogajiš i popije donesu da probaš iz drvene bukare. Kunu se da je isto.  Štos je dobar i da te brodari ne tjeraju na ukrcaj usidrio bi se dok ne pukne zora.

Zato vlasniku obećajem da ću drugi puta doći kopnom i s društvom koje zna jesti i piti, ne turističkim brodom s Nijemcima, Francuzima i Amerikancima.