Na jugoistoku
Od autoceste na jugoistoku luke prostire se dio industrijskog područja grada koji je isključen iz ovog vremena. Groblje poražene industrije, čiji vlasnici nisu znali, nisu mogli, nisu htjeli… Svejedno. Sad se to pitanje čini nevažnim. Iako ima onih koji i dalje prevrću kosti, ne samo industrijskog pomora.
Novo vrijeme je stiglo, ali tek do rubnih dijelova. Pogoni i skladišta, ako ništa drugo onda zbog bojanja poprimaju ovodobni izgled. Zahvaljujući dokapitalizaciji mijenja se i ruzinava ogradna žica.
Ostala, nekad zvučna industijska imena čekaju kupovinu ili ulaganje koje će i njima promijeniti betonske stupove s ogradnom žicom ili pobrusiti zahrđali metal.
Sve tamo izgleda kao da više nikad neće raditi. I neće! Ni naivci u to ne vjeruju, iako svako malo čujemo priče kako neki Rusi gledaju i obilaze. Što imaju gledati, kad kod njih takvih groblja poraženog vremena ima na stotine tisuća?
Kažu ljudi šteta je što sve propada, a nekad su tamo radile tisuće ljudi. Šteta je zapravo što ne može brže propasti, razgraditi se i nestati. Možda bi se onda našlo rješenje.
Tkivo je možda oštećeno, ali sve što je stajalo prije 30 – 40 godina i dalje stoji. Hangari, betonske zgrade, metalna, betonska i aluminijska skladišta, stojarnice, kotlovnice, spremnici kemikalija, nadzemne i podzemne instalacije sve je tu i dalje. Pruga.
Možda bi vlasnici, mali i veliki dioničari, članovi upravnih odbora i drugi trebali osmisliti turistički proizvod. Možda bi mogli turistima prodavati obilazak propalih tvornica.
Šetnju ili vožnju nadzemnim pokretnim trakama 5-6 metara iznad zemlje koje povezuju i vode od tvornica i pogona do mora – do luke, gdje se nekad iskrcavao teret za rad te industrije.
Tu je i mreža nasipa, iskopa, jaraka, usjeka za tračnice, deseci pustih kolosjeka, gdje se čelik isprepliće i nekamo usmjerava. A zapravo ne vodi nigdje.
Možda bi se rute moglo obilaziti pješice?
Ili još bolje, možda bi moglo voziti neko tračno vozilo na ljudski ili električni pogon. Preferiram na ljudski pogon. Kao u scenama odbjeglih razbojnika u američkim filmovima. Zamišljam turiste kako fotografiraju s otvorene platforme drezine u obilasku propalih tvornica.
Ponudio bih jednoj grupi da rade kao skretničari i usmjeravaju vlakiće prema Sojari ili Kepolu, Tankerkomercu, gdje god. Na kraju bi mogli voziti do grada na željeznički kolodvor u restorančić brze prehrane na okrijepu.
Nemoguća vizija koju možeš zamisliti samo dok pod nogama škripi oštro kamenje na nasipu zarđalih tračnica. Sve je zatomljeno oronulim mirom, koji prekida povremeni zvuk automobila koje lokalci voze van uobičajenih ruta. Čuvarima idem na živce dok obilazim i fotkam. Remetim im dragocjeni mir neradnog dana.
