Na kopnu ne izgleda tako strašno, iako opako zvuči

Obično jugo je kao skupina maturanata na ludijadi. Čine se divlji, zvuče nesuvislo, izgledaju raskalašeno, a riječ je o djeci čije se jednodnevno ispuhavanje mjeri brojem netolerantnih nepodopština koje prelaze u manje izgrede koje u našoj svijesti bodujemo dvostruko od njihovih mladih godina i još tome dodajemo bonus nedoraslosti.

Tako i južina. Sve uzburka. Kad je slušaš kako pišti, huče i lupeta čini se opakije od onoga što je. Nije bezazlena zbog neprevidivosti i povremene neobuzdanosti, ali daleko je onoga što je upisano u našu kolektivnu svijest. Iako ne znamo kako su te spoznaje prenesene do našeg doba i kako se uopće taj praiskonski strah našao u nama  kad je u pitanju spoznaja o neobuzdanoj snazi prirode, ona je u nama. Osluškujući i promatrajući južinu iz zaštićenog prostora doživljaj se udvostručuje.

Biti na putu vjetra s juga nije ugodno, ali nije nije svako jugo nešto čega se treba bojati i sklanjati se. Uglavnom nije tako strašno, kao što zvuči.