Ja sam “Run ‘N’ Gun”! A vi?
Kako to radimo? Svakako, a svatko drugačije. Uglavnom, kad smo na istom terenu i kasnije pregledavamo snimljeni materijal, mislim se, pas mater, kako ja to nisam vidio. A da ne govorim o čuđenju, di su to našli. Pas bez mater.
Nekako mi se sve više čini da mi je najdraže raditi reporterski. Imam događaj, predvidive situacije i treba se truditi da sve ostane korektno zabilježeno i preneseno. Čisti “tko, što, gdje, kad i zašto” u kojem možeš naći još i nešto zanimljivo, pa daš malo autorstva. I to je to.
Akšn mi je uvijek isti. Evo primjera:
Vjerojatno to ima veze s poslom kojeg radim već milijun godina. Američkim sportskim rječnikom to bi bilo “run ‘n’ gun” – “trči i pucaj”! Napravi i objavi što prije. Daj mi vijest, posli mudruj!
Ostalo mi je tako u pamćenju komentar kad smo bili na Vrani, kad je netko rekao: “Marija opet slikaš cviće?” Onda sam skužio da je Marija sto puta stala ili čučnula, došla na “milimetar s aparatom” da bi nešto fotografirala. Makro. Naglasak neka bude po želji. Ja se detaljima uglavnom ne bavim.
Fotografiram s pristojne udaljenosti, jer sam u novinarskom poslu imao vrlo neugodnih iskustava na maloj udaljenosti. A za tu neugodnost sam ipak plaćen, pa eto, moram nekad i patiti… Platiti. Fotkanje bi volio da prolazi bez neugodnosti.
Vjerojatno i način na koji slikaš ima neke veze sa svim. Mene na ulici nećete vidjeti da čučim – obično to radim u šašu. Možda kleknem, a to znači da molim za milost.
Vanja tu, očito je, ne moli za milost. Na pontonu je koji se vjerojatno ljulja i ovo je njezina “najstabilnija” foto poza. He he… To Majana zna najbolje.
Dakle, čini mi se da nisam baš za detalje. Kvake, kračune, lokote, teksture materijala, cvijetiće… Snimim ja i to, ali mi ništa ne govore…
