Odradi uvijek sve do kraja i kako treba
Slučaj broj 1
Prije nekoliko godina jednog poznatog zadarskog fotografa zamolio sam da me onako usput fotografira s Nenon Belanom. Vjerojatno je okinuo jednu fotku i to tek tako. Nenu je prije toga fotografirao s društvom u kojem sam bio i ja vjerojatno 50-tak puta.
Nemam pojma zašto sam te masovke izbjegavao i onda na kraju tražio od čovjeka da i mene s njim jednom “okine”. Fotku nisam nikad dobio. Nisam ni tražio. Istina, palo mi je napamet da ju je mogao mailati.
Bolje da nije, jer tko zna kako sam izgledao.
Slučaj broj 2
Nakon jednog ovoljetnog koncerta i ispucanih 500-tinjak fotografija i osjećaja da sam odradio dobar posao, došlo je pitanje: A zašto mene nisi uslikao? Snimio sam 50-tak ljudi ispred bine, a na svoje nisam ni jednom stisnuo okidač. Stvarno zašto? Odgovor da su u điru selfiji s mobitelima je bljuzga. Nisam.
Lakše mi je fotkati nekog na sceni nego izdvajati ili namještati društvo za fotografiranje.
Slučaj broj 3
Na obiteljskom izletu slikam sve po redu. Odrasle, djecu… Moje cure i Marina se ponašaju normalno. Ne smetam im. Navikle su. Ostalima idem na živce i onda počinje prigovaranje, bježanje od objektiva…
Ali, bio sam spreman.
Na histeriju da prestanem, imao sam pripremljen odgovor:
“Ja vas slikam, idem vam na živce, beljite se i pravite face, a kad od 100-200 fotografija napravim izbor vaših najboljih faca onda ćete biti sretni što ih imate. Pijte i smijte se i bit će vam drago što sam vas slikao!”
Nakon toga su svi surađivali. I djeca i odrasli. Nije bilo histerije, nervoze… Fotografiranje im je bilo kao da se okupljamo za stolom.
Slučaj broj 4
Opet koncert. Moj dio snimanja sam odradio. Kroz glavu mi prolazi ubod, da zadnji put nisam fotografirao nikog svog. Iako nisam raspoložen tražio sam da ih slikam.
Vidi čuda, društvo ne pravi probleme , ali ja sam kilav. Moram uključiti blic. Podesiti postavke. U mraku jedva išta vidim. Ni siluete. Nesiguran sam, sve radim na silu i zato sam tek par puta blicnuo prema njima. Rezultat: Za deletanje!
Slučaj broj 5
Na koncertu sam naletio na ekipu s tečaja. Volim tu čistu pozitivu, pa i kad su bez aparata. I što? Trebam ih ovjwekovječiti za uspomenu i dugo sjećanje.
Možda nikom ne bi smetalo da dok traje svirka mi imamo kratki foto sešn. Ali ja sam opalio dvije kilave fotografije. Na ekračiću je sve izgledalo u redu. Ali, nije bilo u redu! Razmišljao sam da i te dvije fotke obrišem, a ekipa pita traži da ih vidi…
Dakle, kad fotografiraš treba fotografirati. Sve što znaš i možeš, treba odraditi kako treba pa i više od toga. Pritisnuti okidač što više puta, promijeniti kadar… Sve!
Da poslije možeš mailati fotku i da se prepozna tvoj trud u dobrom trenutku onih koje slikaš.
Ako nemaš dovoljan broj snimaka uvijek će netko imati zavorene oči. Netko kilavu facu. Neko će biti u svojem najgorem izdanju. A da ne govorim o vlastitom poslu…
