Okršaj s dubrovačkim svjetlom i sjenama
Dubrovnik je odlično mjesto za turističku fotografiju. Svaki prizor priča, budi motivaciju… Mislio sam da ću objektiv samo usmjeriti, okidati i bit će slika. Za doma i za iAderTinu. Znam da je sve to već viđeno, opjevano, ali što onda?
Umjesto ushićenja, skoro da sam doživio deprimirajuće iznenađenje!!! Histogram na aparatu mi je problinkao, a nisam ni ušao “u grod” niti pošteno promotrio snimku. Već na par prvih fotki vidio sam da uvijek odnekle blješti. Da nije bilo toga, vjerojatno ne bih ni skužio u kakvom ću okruženju fotografirati.
Dakle, glupost je fotografirati bijeli kameni grad dok je sunce na najvišim mogućim točkama. Jednako tako je i teško uskladiti turistički obilazak grada i okidati, umjesto da sam organizirao nešto potpuno drugo, okidanje i usput turistički obilazak.
Divota na sve strane, a ja u borbi s dubrovačkim svjetlom, sjenama, odsjajem, nebom. Pola ulice blješti, a pola je u potpunom mraku.
Trokutići svjetlosti i mrakače varaju aparat, pa se fotka negdje crni, a negdje ispire u bijelini. Zavrtio sam s M-a na AV postavku, jer mi se čini da ću tako bolje hvatati i kužiti svijetlo oko sebe, tamo gdje mi je usmjeren objektiv, mijenjao sam objektive, ali kadrovi su mi se svejedno činili besprizornima.
Gotovo da mogu reći da skoro ni jedna ulica nije bila pod konstantnim svijetlom sunca ili da je potpuno u sjeni. Uvijek je negdje nešto probija, a moja “ekipa” nije imala baš puno volje za moje odmjeravanje i traženje pozicije za što bolji kadar.
Što bi tek bilo da sam u ruci imao analogni aparat? Vjerojatno ništa – niti jedna fotografija.
Spas od razočaranja došao je kad smo se popeli na zidine. Nestale su oštre podjele između svijetla i tame. Vizure su se otvorile i ponudile blage tonove prijelaza. Da nije bilo tog obilaska i naporne šetnje dubrovačkim murajem mislim da bi u postprodukciji crop radio više nego ikad.
