Fotografija!? Kako, zašto? Aj, dobro!
Tako su otprilike reagirali oni koji me znaju kad su me počeli viđati u bespućima gradske zbiljnosti s torbicom i fotoaparatom. Ne znam ‘ko se više sramio tih dana, ja ili ekipa koja se pravila da me ne vidi. Mislim da su mi neki i pozdrav “digli”dok se ne saberem. Nisam se sabrao, pa su se uglavnom navikli i doma i vani, “da se, eto kao furam na foto”.
Palim se ja i na mjuzu, pa je valjda onima koji me znaju nekako bilo normalno (iskreno sad vidim da je to abnormalno) da sam u jednom trenutku imao opreme vrijednosti prosječnog automobila u prosječne hrvatske obitelji. Dva LP Gibsona, jednog Squaire-a Stratocastera, jednog japanskog Telecastera, pa i akustičnu gitaricu, dva pojačala – Music man-a od 130w i Marshalla JTM 30W, Tascam-ov interfaceFW 1082 za snimanje i produkciju glazbe… To je bilo u prvoj četvrtini 2000.-tih kad me je opet snažno bilo puklo na glazbu, na r’n’r \m/.
Nisam naravno bio sam u histeriji “oživljavanja mrtvaca” -“it takes two for tango”. No, uz pokušaj reanimacije banda iz osamdesetih i novi nalet kreativnosti, privukao me je Youtube. Vidio sam ga kao priliku da naš stari band može stvarati i svirati, a da se ne pomaknemo iz Zadra. I naravno da svatko živi svoj jadni život dok se opet ne nađemo u garaži i možda razvalimo.
Međutim nitko me nije “doživo”. Pa sam inkognito započeo s video objavama seruckanja po gitari na Youtube-u.
Htio sam im pokazati da će nas tako vidjeti više ljudi nego da odradimo tko zna koliko svirki, za koje bajdvej nije bilo nikakvih šansi. Henry Frankenstein je svog monstruma oživio, naš nije dobio ni jedan amper elektičnog impulsa. Nije bilo odjeka, kao ni entuzijazma da “zagrizemo” za band kao što smo to činili dok smo bili klinci, ali ja sam se upalio za medij.
Prvi video sam snimio mobitelom, potom sam nastavio snimati malim kompaktnim foto-aparatom. Na poklon sam dobio Samsungovu video kameru (sestro draga šteta love).
Počeo sam učiti i o tehnologiji, montaži… razmišljati o boljoj opremi, boljem software-u za obradu snimke. Htio sam HD uređaj, snimke u 16:9 formatu, koje će ispuniti cijeli zaslon pc monitora i tv-a, a ne snimku kao da emitiram iz Socijalističke Albanije.
Tehnološki napredak došao je sa Sony-jevim kompaktom, 16 mp, HD video, zoomom, o kojim zumom, a imao je još koješta. Moj rođendanski dar djevojčici od … pa preko 10 godina, koji sam, naravno samo ja koristio (ili uglavnom).
Međutim dogodilo se da sam fotografirao više nego snimao video uratke. Kako se to odvijalo usporedo s mojim sve 
većim profesionalnim angažmanom na webu, poticajno je bilo to što sam mogao objavljivati te vlastite fotografije. Takosam uronio u foto svijet. Zapravo, tako je počelo moje čučanje u šašu.
Otvorio mi se novi svijet, a uz njega započela su izranjati pitanja. Da nije bilo pitanja, ne bih tražio odgovore. Da nije bilo odgovora i da ih nisam pronalazio gotovo trenutno, vjerojatno nikad ne bih otišao u šaš. Hvala ti tehnologijo!
