Strah od mraka

Kazališne i njegov mrak, iz kojega izranjaju plesači glumci ili glazbenici i gdje se ugođaj stvara igrom sa svjetlom mi je i dalje zahtjevno okruženje – nepoznato. Naravno da je i izazovno.

Kao da fotografiram s analognim aparatom. Pojma nemam što će od svega što snimim biti upotrebljivo. Što će to “ispasti”?

“Ajme nelagoda” u kazalištu počme čim uključim foto aparat i vidim da će trebati otvarati blendu, dizati ISO, a pokazivač ekspozicije se bez obzira na to drži lijevo. U tami.

Što mogu očekivati dobro mi je poznato! Zrnate fotografije s “puno šuma”, nedostatak oštrine, likovi van fokusa, zamućena lica i razliveni pokreti…

S druge strane unatoč svom tom mraku, histogram ti pokazuje da su neke  fotografije “izgorile” zbog previše svjetla.

Tako mi je ukratko prošao jedan dio vremena dok sam snimao zadarske plesačice.

Onda sam odlučio fotografirati taj mrak, hvatati svjetlo i sjene. Ne vodeći računa “što kaže” aparat o tome kako bih trebao podestiti ekspoziciju.

Kad da sam prestao “popravljati” svjetlo i počeo voditi računa o tome što se događa na pozornici nekako mi se čini i da je sa samim aparatom bilo jednostavnije. I s ISOm i brzinom zatvarača i otvorom blende.

Zapravo sam se prepustio radosti koju donosi ples i doživljaju pozornice.