Svjetlo HNK Zadar – nova lekcija
Fotografiranje iz drugog reda HNK Zadar, pa još po strani, -“nije to posa! ” rekao bi moj vodoinstalater kad sam htio uštedjeti i čekićem, sam “stući” pločice u kupaonici. “Ovo je posa! ” rekao je nakon što je hilticom za minutu skinuo cijeli red.
Da to nije posa, mućnulo mi je kad su prije početka koncerta zauzeta sjedala uz prolaz, pa više nisam mogao vani. Tako sam natukao 250 fotki istog kadra. Tješio sam se da mi je važno da svirku Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem dirigenta Ede Mičića, (da se pohvalim, frenda iz prvog benda s kojim sam odsvirao više od 2 mjeseca ljetne gaže još tamo 1980. ) imam isključivo kao svjetlopisnu ilustraciju.
Zahvaljujući tome što sam se usidrio i slikao sve s istog mjesta, jedan dio pozornice stalno je bio jače, a drugi slabije osvijetljen. Solisti su se tako crnili, a solistice na svakoj fotografiji bile isprane, jedva prepoznatljivih crta lica. Prokleti reflektor im je cijelo vrijeme obasjavao lica, a ja se nisam mogao maknuti.
I što onda? Skoro ništa. Pokušavao sam u postprodukciji nekako smanjiti to blijedilo međutim, napravio sam još jednu pogrešku. ISO mi je bio previsok. Digao sam ga najprije na 5000, a potom malo smanjio na 4. Blenda mi je bila na 5.6 da svi budu koliko toliko jednako oštri. Brzina zatvarača je bila između pedesetike, ponekad i niža na 1/30, ali išla je i preko 1/150, mada je osvijetljenje bilo konstantno. Ovisilo je gdje sam zumirao.
Nisam dakle uočio tu količini svjetla i potrudio se ispraviti ono što je izračunao aparat. Strogo sam se držao da mi očitanje ekspozicije uvijek bude na nuli. Mogao sam slobodno još smanjiti ISO i pouzdati se u oko i fotografirati crticu, dvije pa čak i tri u minusu. Odnosno morao sam se pouzdati da će aparat zabilježiti sve isto onako kako vidim vlastitim okom.
Sve to došlo mi je “uglavu” kad sam obrađivao “sirovinu” (RAW). Taj crni svije, crnu pozornicu, crnu odjeću svirača i pjevača sam dodatno zatamnjivao da bi se solisticama vidjele crte lica. Naravno da mi to nije u potpunosti uspjelo. Ipak sam nešto uočio, dobio.
I što sam dobio?
Da sam fotografirao s manjim ISO-om, čini mi se da bi se iz fotografija iscrtavala atmosfera, izvorni ugođaj pozornice kakav sam vidio vlastitim okom. To govorim, jer sam skoro uvijek bio na f5.6 ili f4. Tu i tamo bi vjerojatno trebao dodati malo svjetline, ali ne toliko koliko sam je oduzimao da bi lica s lijeve strane fotki bila raspoznatljiva.
Bila je to večer potpuno pogrešnih procjena. Rezultati su ovdje.
